KOKI,  MELEM  ZA  DUŠU

Onako, kao usput, moja supruga Ljiljana mi saopštava: „Treba da napišeš jedan tekst o našem psu“.

Da se predstavim uvaženim čitaocima koje, logički pretpostavljam, ujedinjuje beskrajna ljubav prema psima.  U svom novinarskom veku dugom četrdeset i pet godina napisao sam stotine i stotine informacija, izveštaja, članaka i reportaža ali nikad ceo tekst nisam posvetio nekom kučetu pa bilo ono i moje. Inače, ne pripadam armiji ljubitelja pasa, u životu nisam imao previše vremena da se bavim domaćim životinjama a – iskreno rečeno nije mi do njih ni posebno stalo.

Moj mogući otpor supruga je energično presekla ubedljivim argumentom: “Pa, zaboga, pisaćeš o našem Kokiju”.

Rado ću vam, dakle, pisati o Kokiju.  Ko je zapravo  Koki?  Priča počinje u davna i daleka vremena, na južnom delu  američkog  kontinenta zvanom Portoriko.  Ovaj deo Amerike mnogostruko je zanimljiv, ali za našu priču važno je da smo se supruga i ja  jednog vrelog popodneva bežeći od ubitačnih sunčevih zraka našli, zajedno sa grupom turista, u pravoj vlažnoj džungli u kojoj je neprekidno rominjala sitna topla kiša. Odakle kiša iz vedra neba? Odakle to svo bujno rastinje koje se ne može naći nigde na ovom prostranom kontinentu?  Na ova pitanja turisti su dobijali odgovore od pričljivih vodiča, a suprugu i mene posebno je zainteresovala čudna melodična arija koja je dopirala sa stabala  isprepletenih grana  okolnog drveća.  Naćulili smo  uši.  „ Koki, Koki…“ pevalo je drveće. Priskočio nam je vodič spreman da ispriča legendu o indijanskom poglavici  po imenu Koki, koji je bio toliko hrabar, dobar i moćan da su Bogovi odlučili da se njegovo ime nikad ne zaboravi. Zadatak je poveren majušnim zelenim žabicama koje žive na drveću u ovoj jedinstvenoj prašumi i one od prvog sumraka tokom cele noći ponavljaju ime hrabrog poglavice:  “Koki, Koki, Koki “...

Strpljivog čitaoca možda je zainteresovala ova priča, a s pravom može da postavi pitanje: kakve veze male žabice u dalekom  Portoriku imaju sa ljubavlju ovdašnjih ljudi prema domaćim ljubimcima?  Odgovor bi mogao da glasi – nikakve,  da se u celu ovu priču nije umešalo jedno malo, slatko kuče.  Na početku ovog teksta rekoh da nisam mnogo mario za pse a pogotovo sam bio veliki protivnik držanja kučića u stanu. Ostajem i dalje dosledan, a to što i sam imam psa ništa ne menja u mom stavu.  Jer moj pas se od svih drugih pasa na svetu razlikuje po tome što pripada baš mojoj supruzi  i meni.  Naš pas pripada rasi patuljastih šnaucera tipa biber-so.  U ličnoj karti uz imena predaka zapisano je i ime Astra. Jednog dana pre dve godine u našem stanu našla se jedna mala živa loptica sa četiri brze nogice i radoznalim okicama  koje su pratile sve oko sebe. Kuče je shvatilo ko je gazda u kući (jer ga hrani,  šeta i neguje),  a ja sam dao ime Koki  jer smo oboje rado sećali neobične džungle  i  žabica koje  uzvikuju ime hrabrog  poglavice.  Zaboravio sam da nešto važno naglasim: Koki je devojčica i to veoma šarmantna i ljupka, omiljena i medju psima i medju ljudima u našem kraju. Pitaju me da li je Koki muško ime, odgovaram  može i „taj Koki“  a može  i „ta Koki“. Mi joj i onako  u našoj kući tepamo „Kokice“, „Kokili“ i to zvuči dovoljno ženski.

Hoćete da vam opišem Koki?  Ne vredi!  Mnogo gubite što ne možete da uživate u njenoj jedinstvenoj lepoti:  u bistrini njenih mudrih očiju, u veštini slanja poruka razigranim repom i elegantnim samosvesnim hodom koji preostalim živim bićima nudi prijateljstvo i pravo da bira kome će dati da je njušne ili pomazi.

Nije hrabra kao indijanski poglavica čije ime nosi, oprezna je i obazriva što odgovara zahtevima vremena u kome živimo.  Ljubomorna je, ne voli da nas gosti grle i ljube.

Gde je poenta ove priče o patuljastom šnauceru? Ima li ta priča neku poruku ili pouku?  U ovim smutnim vremenima  teške moralne krize,  svima nam je prevashodno potrebno razumevanje  i naravno ljubav. Da dajemo ljubav i da je primamo.  Koki je velemajstor u pružanju i davanju ljubavi. Ne želim da budem objektivan i racionalno procenjujem mane i vrline našeg psa.  Koki  je jedinstvena supruzi i meni, ona nam je neophodna a neophodni smo i mi njoj. Koki nam je život učinila veselijim,  zdravijim i lepšim a  vi,  dragi čitaoci, poklonite sebi  i  porodici  neku ili nekog  Kokija.  To  je  pravi  ulog  koji  će  se  isplatiti.

*Tekst preuzet iz knjiga “Tragovima moga psa” uz odobremje Marijane Rajić.

 
Darko Ribnikar

Davorin Darko Ribnikar